Username:

Personality cocktail
From Go-Quiz.com

Create a Lava Lamp

L Pet by ~musk-parfait on deviantART

ponedjeljak, 15.06.2009.

And I find it kind of funny, I find it kind of sad: the dreams in which I'm dying are the best I've ever had

Okej, naslov nema veze s mozgom. Stavila sam ga jer mi se dopao taj stih u pjesmi.
Istina, ima tu neke ironije. Iako nikad ne sanjam da umirem-nije to najgore što mi se može desiti. Koma mi je kad sanjam da drugi umiru.
Ma zapravo sam htjela pisat o nekim skroz drugim stvarima al se sad ne mogu sjetit o čemu. AAAAA! Ponekad sam tak senilna da me to izluđuje.
E da, otkad su počeli ljetni praznici, meni je uuužasno dosadno. Daj ajde... Da bar ima škole. Sad bi me neki zatukli da ovo čuju. Al svejedno, kad ima škole ipak mi je dan nekak ispunjen i svaki dan vidim sve te face u razredu. Iako si nisam baš jako dobra sa svima, sad mi poprilično fale. I nemam kaj radit cijeli dan. Nema zadaće, nema nastave, nema štrebanja... Dosadnoooo. Fala Bogu nisam na moru. Tam bi mi bilo još gore, pogotovo sad kad nema nikog od ekipe koja se tak ionak raspala. Fakat, kaj da radim u životu? Nit mogu spavat pošteno, jer me ništa ne umori prek dana, nit išta konkretno radim nego se samo cijeli dan razvlačim po kući. Ludnica.
Bilo mi je tak dosadno neki dan da sam pospremila cijelu kuću. Pospremila! I to ja, koja vjerno cijelog svog života prati onaj smrtni grijeh-lijenost. Daj ajdeee... Crtam, pišem, slikam, čak i šivam, al čovječe, pa nemrem to radit cijela 3 mjeseca. Izađem van koji put, družim se malo s ljudima, al i to mi dosadi s vremenom. Ja bi školu.
Slobodno me možete ubit zbog ovog. A gle, na kraju naslov ipak nekak odgovara postu. To je isto nekak ironično. Mrzim školu, a sad bi cijelo ljeto visila u njoj i slušala predosadnu nastavu, pa čak i sjedila doma i pisala zadaću po par sati. Tako je faking dosadno.

četvrtak, 04.06.2009.

It's a beautiful day - don't let it get away!

Opisat ću djelić svog života:
Po noći sam se pošteno naspavala, sanjala sam lijepe stvari... Bez stresa, nesanice i noćnih mora. Zaspala sam sa smiješkom na licu! Ujutro mi je alarm zvonio u 6:15. Zgasila sam ga i valjala se po krevetu još 15 minuta. Zbudila sam se i digla rolete, a sunčeve zrake su mi osvijetlile sobu. Naslonila sam se na prozorsku dasku, među svoje teglice sa cvijećem, i gledala van. Nije još bilo puno auta na cesti, samo nekoliko ljudi je prošlo ulicom. Obukla sam se, spremila knjige i sve to... U 7:15 sam pogledala Spužvu Boba na televiziji. U 7:30 sam krenula u školu.
Prelazim preko pruge svaki put kad idem u školu. Stara zahrđala pruga, kojom rijetko ide vlak, i to ne putnički nego oni stari, smeđi, s puno vagona. Znate što me najviše fascinira kod pruga i starih vlakova? Tako su...umjetnički. Ne znam kak da drugačije kažem. Al kad pogledam niz tu staru prugu, osjetim neku nostalgiju i imam filing kao da gledam u staru sliku... Sliku iz prošlog stoljeća. Kaže profa iz hrvatskog da vlakovi simboliziraju prolaznost, nešto što nestaje i odlazi. Prizor pruge se čini tako savršen iako ima puno mana. A najljepše mi je što uz prugu raste visoka trava koja požuti kad je toplo. I iz trave viri hrpa crvenih makova. I uokolo skaču vrane. I sad si to zamislite: Sunce još nije visoko na nebu, i dalje je malo prohladno... Njegove zrake padaju na stare crveno-smeđe tračnice i polomljene trule daske. Napuštena pruga vodi negdje u daljinu, a cijelo vrijeme ju prati visoka žuta trava iz koje vire žarko-crveni makovi. I svako malo iz trave izviri glava neke vrane. I sad neka mi netko kaže da nema ništa lijepo u mom kvartu, ili u Zagrebu. Ima, samo treba znati gledati!
I tako kad prođem prugu, dođem na okretište, a tamo miriši pokošena trava. Taj miris spada u jedan od mojih najdražih. Podsjeća me na selo, na prirodu. Dok se vozim u tramvaju, gledam kroz prozor kako kuće i ulice prolaze. Gledam ljude, koji su ujutro preumorni da bi se derali i svađali. Gledam kako se stvaraju prve gužve u gradu, i kako sunce polako ugrijava zrak.
I tako, obavim svoje u školi. Bez panike, neću si radit probleme... Naučim i napišem. To je samo još jedna stepenica u mom životu. U školi je uvijek veselo, iako baš i ne sudjelujem u svemu tome. Sjednem se sa strane, šutim i crtam. I to mi je dosta, ja uživam. Al ipak, da nema škole, umrla bi od dosade. I stvarno mi je drago što sam većinu vremena u školi, jer, gdje bi drugdje bila? Uostalom, hoću znanje. Hoću učit. Hoću neki cilj u životu.
Kad se vraćam doma, i prolazim svojom ulicom, sunce onak lijepo grije. I lagani povjetarac mi prolazi kroz kosu. Vjetar u kosi i sunce na koži, što mi više treba. I ptičice pjevaju. I baš si mislim, što mi fali? Pa nije meni uopće loše. Imam rutinu u kojoj uživam, imam prijatelje koje volim, imam obitelj koja me podržava. I kad izađem van, i osjetim još i sunce, pomislim kak je život lijep, i kako imam sve što želim i sve što trebam. I ne znam čime sam to zaslužila, ali uživam u tome. Baš kako ide ona pjesma od U2: IT'S A BEAUTIFUL DAY - DON'T LET IT GET AWAY!

subota, 23.05.2009.

Memories, sweet(?!) memories

Eto mene optimistice opet s nekim negativnim mislima... Pa, i nije ova moja pozitivna faza mogla baš predugo trajati. Uvijek nešto započnem ali nikad ne izguram do kraja. Tako je to. Mislim, i dalje sam ja optimistica, ali sjetila sam se nekih stvari koje su me zbedirale i to je sve. Proći će.
Zadnja 2 tjedna su bila preeeedivna što se tiče ocjena. Ne znam kaj mi je bilo. Tak sam umorna da uopće više ne učim a dobila sam hrpu petica i par četvorki... Jel to stvar u mom pozitivnom stavu il kaj? Ne kužim. Al nije da se bunim... Dok god ja ne učim i dobivam petice, uopće nema problema.
Vikend u Italiji je bio pregenijalan. I hotel navečer... I Gardaland! Slobodni pad je taaako super! Kad te pukne adrenalin, na 40 m visine i onda te puste dolje... A želudac u grlu...MORAM opet na to!

Evo sad ono o čem sam zapravo htjela pisat u ovom postu. Neki dan sam našla svoj stari dobri dnevnik i krenula ga čitati... Inače, počela sam ga pisat u 3. razredu osnovne, zaboravila ga na par godina i onda opet pisala u 7. razredu. I opet ga zaboravila. I sad sam ga našla. Hrpe toga što sam napisala da mi se desilo se uopće ne sjećam. E sad, jel to dobro il loše... Možda bolje da ga nisam čitala, jer me upravo to kaj sam pročitala ukomiralo. A opet, da zaboravljam sve te stvari, sve to što je nekad bilo... Nije fer prema onima kojima je to puno značilo. Ma da, radi se, naravno, o bivšim dečkima.
Sjećanje na bivše dečke užasno boli. Na svu trojicu... Čovjek bi očekivao kako s vremenom bol nestaje, rane zacjeljuju... Al jbg, nije to sam tak. Ajde da malo koristim mozak. Znači, obične rane na koži zacjeljuju jer se proizvode neke nove stanice u organizmu i odlaze na to mjesto i tako dalje... Jutros me mačak gadno ogrebo, sad mi je rana već skroz okej, ni ne boli, ni ne peče. E, a kod ljubavi? Što to tu točno boli? Srce? Nema tu ničega što može izliječiti, barem ne potpuno. Može samo ublažiti.
Memories, sweet memories, kažu. Da, sjećanja su tako slatka da bole! Kako ljubav komplicira život... Ako je to uopće ljubav. Svaki poljubac kojeg se sjetim, svaki zagrljaj, riječ, pogled, dodir... Peče. Mrzim to.
Žao mi je! Ali stvarno je! Tri puta ću to ponoviti, za svu trojicu:
1) On mi je dao priliku za sve prvo... Prvi poljubac, prvi spoj, prvi dečko... Bila sam tako zbunjena, on je sve shvaćao... Sjećam se točno što sam imala na sebi onaj dan kad me pitao za hodanje... Ili onaj dan kad smo se poljubili, dolje na moru, ispod lampe, na betonu... Sjećam se svake poruke na mobitelu koju mi je poslao...bilo to romantično, perverzno, slatko, ispričavajuće... Svaka poruka mi još odzvanja u glavi. Svaki njegov poziv, koji je trajao i trajao... Svaki otkucaj srca pod njegovom majicom... Svaki udisaj... Sve mi još odzvanja u glavi kao da se maloprije dogodilo. Riječi, koje sam tako voljela kad mi ih je on govorio... Riječi, u koje nisam vjerovala. Oprosti mi zbog toga... Povrijedila sam te...
2) Te njegove bistre oči... Mekana kosa... Pojava i stas... Usne, koje su savršeno ljubile; ruke, koje su bile svugdje ali nikad nisu pretjerale; miris, miris boga... Taj miris nikad neću zaboraviti... I nikad ga neću imati priliku ponovno udahnuti. Bio je tako savršen da je boljelo. Kad je bio daleko od mene, bol me gušila... Kad je bio blizu, izgarala sam... Teško je vjerovati da je netko može tako djelovati. Mogao je raditi sa mnom što je htio, koristiti me kako je htio, udariti me, povrijediti, odbaciti kad je htio... A ja bih se kao napušteni psić stalno vraćala... To me ubijalo i bila sam toga svjesna, ali nisam ga se mogla odreći. Kao droga. Znaš da ti jako šteti, a ne možeš je se odreći. I onda me jednog dana nije htio natrag. Odbacio zauvijek. I psić je ostao sam na cesti, u nepoznatom, okrutnom svijetu. Nikad, ali još nikad nisam osjetila takvu bol. Prolazili su tjedni, mjeseci... I dalje boli... Ali rana barem više ne krvari. Odnio si dio moga srca. A meni je žao samo zato što sam ti to dopustila.
3) Taj pametni pogled, inteligencija...Uvijek je bio spreman za zafrkanciju... Imao je nešto u sebi, neku dobrotu i nevinost, neiskvarenost... To me i oborilo. Bio je tako krhak i nježan. Možda nakon svega nisam bila spremna na to. Možda je u tome moja pogreška. Naučila sam se na vlastitom primjeru da je svijet surov i da nigdje nisi siguran i zaštićen. I to sam si urezala u mozak. Nisam taj stav više mogla promijeniti. Nisam se naviknula na neku osobu koja je bila tako iskrena kao on. Bilo mi je čudno što nisam povrijeđena, odbačena. Bio je predobar za mene, zato je i nastradao. Nisam očekivala ništa od onoga što mi je dao... Bila sam tako iznenađena. Mislila sam da je to čudno, da ne smije biti tako dobro... Predobro da bi bilo istinito, kažu. I opet sam se zatvorila u svoj svijet, onaj u kojem vjerujem da ljubav ne postoji. Kako sam sebična. Zbog svog glupog stava sam ga povrijedila. Ali ne mogu ništa. Ne mogu promijeniti to svoje mišljenje, koje sam tjednima, mjesecima ponavljala i uvjeravala se. A kad se tek sjetim koju je hrabrost trebao skupiti onu našu prvu večer... Samo ostanem zabezeknuta. Ni njemu nisam potpuno vjerovala... Odbacila sam njegove riječi. Oprosti mi...

Ne mogu više. Neću. Bojim se...
Bojim se biti povrijeđena, bojim se povrijediti još nekoga. Ne želim više. Strah me. Svakog ću pamtiti po nečemu posebnom...Svaki od njih je sa sobom odnio djelić moga srca. Srca koje nikad više neće biti potpuno i nitko ga više ne može sastaviti. Čak i ako jedan od ta tri dijela bude vraćen, ostala dva nedostaju. Ne želim komadati srce na još manje dijelove. Boli me. I što više dijelova nedostaje, to se srce više napreže da tako osakaćeno i dalje nastavi kucati...

P.S. Ovo nije previše emo, jel tak? I dalje sam optimistica!

nedjelja, 03.05.2009.

Top 12 izmišljenih likova koje bih svakako htjela upoznati

Prvih 5 bi htjela za dečka a ostalih 7 bi baš voljela upoznat. Naravno da su svi na listi tako savršeni jer su izmišljeni
*ograničila sam se na ljude, da ne bi bilo Shreka il npr. Spužve Boba, za svaki slučaj*

Potencijalni materijal za vezu. Nominirani su:
1. Jacob Black (Sumrak, knjiga) - zato što ima super smisao za humor, zato što je zakon i kul, zato što je spontan i s njim mi nikad ne bi bilo dosadno.
2. Edward Cullen (Sumrak, knjiga) - zato što bi uz njega mogla doživjet onu pravu ljubav, zato što ima dobar karakter i zato što me može od bilo čega zaštitit.
3. Negi Springfield (Negima, strip) - iako je još dijete (narast će), odgovoran je, uporan i ohrabruje, ne zna mrziti i neiskvaren je. Stvarno poseban.
4. Yugi (Yu-Gi-Oh!, crtić) - nekad davno, prije par godina dok sam gledala taj crtić, uvijek sam zamišljala da će moj dečko biti kao Yugi, zgodan, poseban, moćan. Iako neki kažu da je Yugi podvojena ličnost, meni je to baš super kod njega. Jer ima osobine i jednog i drugog sebe. Savršena ravnoteža. Obožavam ga.
5. Kairi *Kiley* Okayasu (Momo Peach Girl, strip) - zato što je sladak, opušten i spontan, ali voli svim srcem i žrtvovat će sve što treba za onu koju voli. Ali nije patetičan.

Potencijalni materijal za dobru zabavu i druženje. Nominirani su:
6. William *Will* Parry (Njegove tamne tvari, trilogija/knjige) - knjige su me totalno oduševile. Jako mi se dopao Will kao lik, tak je hrabar i brižan, tak romantičan... Baš mi je kul.
7. Harry Potter (Harry Potter, 7 knjiga) - nemam tu kaj puno objašnjavat. On je faca, on je kul i bilo bi zabavno bit uz njega. Moj idol iz davnih dana.
8. Eragon (Eragon, knjiga) - jahač zmajeva, što drugo reć. Odlučan, pametan i osvetoljubiv, al ima to nešto u sebi zbog čega mi se sviđa.
9. Nathaniel Underwood/John Mandrake (Bartimejeva trilogija, knjige) - ozbiljan, zaposlen, uporan, a opet, kad voli, voli iskreno.
10. Michael Moscovitz (Princezini dnevnici, knjiga) - svira u bendu, zabavan, pametan i dobar. Skroz mi je kul.
11. Sinbad (Sinbad moreplovac, crtić) - opušen, zafrkant, iako zna biti ozbiljan, voli izazove i avanture. Bilo bi suber da mogu koji put putovat s njim.
12. Hercules (Hercules, crtić) - obožavala sam taj crtić. Mislim, još uvijek ga obožavam. Hercules je baš faca. A najbolje u cijelom crtiću su mi one tri Mojre koje se natežu oko nekih niti života. Baš su kul.


Evo mog popisa. A baš su mi kul dečki, morate priznat. Hihihi, luda sam

četvrtak, 23.04.2009.

For my friends

Days come, days pass, weeks turn into months, months into years. It seems like just yesterday we were sitting together and laughing. I wish I could go back to those times when we were still kids... Why did you have to go? Where did you get so lost? We have chosen separate ways. I'm forgetting you, your face, your voice, your smile... Did you already forget me? Even if I never see you again, I want you to know that you are really important to me. You learned me how to love when we were just kids. And I will never forget that. You came so close to my heart, I can almost feel you touching it with your warm hand. And you'll stay there forever because I will never let you go. Please remember that. No matter what, you are very essential to me. Wherever you go, whatever you do, you will be my friend forever. Nothing can change that.


*Ovo je mali trenutak inspiracije koji sam imala neki dan i zapisala svoje misli u mobitel. Na engleskom je jer mi je tak došlo. Mogu se bolje izrazit i bolje mi zvuči.*

Peace and love, faith and friendship

četvrtak, 16.04.2009.

E pa ljudi moji, ja sam među optimistima!

Nije prvi april ni niš slično, odmah da velim. Ne, ozbiljno, ni ja sama nemrem vjerovat! Samo me puklo. Otkad znam za sebe bila sam uglavnom realistična, zadnje 2 godine pesimistica... E to me ubijalo. Taj pesimizam. I emači. Obožavam emače. Al ne, neću postati jedna od njih. Pesimizam me umarao. Ono, kad nonstop govoriš niš se neće promijenit, bit će sve gore i gore... I onda ti je fakat gore ak vjeruješ u to. A čovječe, pa to je koma! Dugo mi je trebalo da to shvatim. I onda, jednog dana, točnije 8.4.2009., zaključila ja da je svega toga dosta. Umorna sam, al stvarno umorna od crnih misli i tih meni-je-najgore spika. Nije mi najgore, baš mi je super. Život je lijep, uživam u njemu. Peace, love i sve to... Kak god. Bit će bolje, fakat hoće. I ak vjerujem u to, ostvarit će se.
Nekim čudom, problemi iz prošlog posta su se razriješili. Onak, kaj sam se ja uopće brinula. Pa ja sam neovisna cura, kaj će meni bilo koji tip. Kak pjevaju Pussycat Dolls: I don't need a man to make me feel good... Točno to. Cure moje, pa jel Evi trebao Adam il Adamu Eva? Al fakat ima smisla. E da sjetila sam se još jedne pjesme. Od Aleshe Dixon: Does he wash up? Never wash up. Does he clean up? No, he never cleans up. Does he brush up? Never brushed up. He does nothing, the boy does nothing... Pjeva ona. I ima pravo. All the woman who are independent, throw your hands up at me-pjesma od Destiny's Child. Ima toga još. Jednog dana ću poželjet dečka. Jednog dana. A dotad ima vremena. I ne žalim ni zbog čega u životu. Sa svakim dečkom sam naučila nešto novo, i svaki mi je pomogao da shvatim nešto novo. I svaki me dovodio sve bliže i bliže jednom zaključku: ne trebam dečka. Ironično, al je istina.
I tako, idem ja... I molim da se sad mene stavi u klasu optimista. Hihi... Koji sam ja čudak. Ajde papa, uživajte!

četvrtak, 02.04.2009.

Kad imam filing da se sve vrti u krug...

Zadnjih nekoliko tjedana mi je taaaaako dosadno i jednolično... I užasno brzo prolaze. Ono, dignem se u ponedjeljak ujutro i mislim si ko će zdržat još jedan tjedan, kad ono već srijeda... I eto ti petka. Fakat prebrzo. Ne moram ni reć da vikend prođe ko da ga i nije bilo. I tako, dosađujem se i odlazi mi prvi razred srednje... Još 2 mjeseca čovječe. Plus praznici i izleti i sve to. Ode. A meni je svaki dan isti, baš ko da se sve vrti u krug. Digni se, odi u školu, pojedi, uči, spavaj. I tak svaki božji dan. Inače volim imat neku rutinu, al bokte, ovo je fakat dosadno. Mislim da sam se dosta promijenila zapravo. A kvragu i ta srednja. To fakat iskvari čovjeka, dobro veli moja Mihica. Proći će mi 4 godine u rutini i dosadi. Fak. A nije da me to baš previše zabrinjava. Nije da ću nešto poduzet u vezi toga. Iskreno, baš me briga. Postajem apatična. But, who cares?
Ista stvar sa mojim ljubavnim životom... Opet se vraćaju stare boli... Otvaraju se stare rane. Taman se izvučem iz one proklete novogodišnje depre, i ponadam se da će mi s proljećem doć i ljepši dani... A ono, fak... Sjetim se što sam radila prošle godine u ovo vrijeme, sjetim se tadašnjih simpatija i komada i svega toga... I eto ti ga na. Ko da mi je neko zasjeko stare rane. Keep bleeding, keep keep bleeding love... Čak je i ta pjesma u to vrijeme bila popularna. Koji sam zaljubljeni kreten tada bila. Sve bi napravila samo da zauvijek ostane sa mnom. Sve sve sve. Hvala bogu da sam slušala razum, a ne srce, iako kažu da je bolje slušat srce. Al da sam slušala srce, vjerojatno danas više ne bi bila na ovom svijetu, nego samo još jedna žrtva u mnoštvu očajnih tinejdžera u crnoj kronici novina. Hvala bogu što sam imala nekog da me osvjesti i da sam bila dovoljno pametna da sama sebi kažem: nemoj, stani. Al nisam mogla prestat. Nisam se mogla odvuć od njega. Toliko me puta povrijedio, a ja sam ga uvijek pratila, puzala za njim u sjeni. Nije me volio, ne znam ni da li je išta više osjećao prema meni, ali nije mi bilo bitno. Bilo mi je važno da sam s njim, neka me vara, neka me ne voli, neka mi se izruguje, ali ne mogu bez njega. I onda je rekao da je dosta. A ja sam molila i plakala i preklinjala.... Uzalud. Taj dan kao da mi se svijet srušio. Nekoliko dana prije proslave mog 15. rođendana. Sjećam se kada sam u očaju klečala na podu sobe i plakala, ridala za njim. Sjećam se kada sam noći provodila budna, nijema, dok su mi se suze slijevale niz lice. Sjećam se kada sam tjednima poslije slušala onu prokletu pjesmu Cry i stiskala usne da ne zajecam. Sjećam se kada sam sjedila na moru na sunčanoj terasi s glavom na koljenima i razmišljala gdje sam pogriješila... Što sam napravila da nisam bila dovoljno dobra? Mislila sam da sam ja kriva, da sam ja odgovorna za sve. Uništavala sam se. Ljeto, svi se zabavljaju, a ja sjedim u sjeni suznih očiju sa sunčanim naočalama na licu. Mjesec dana mi je trebalo da prestanem plakati. Dva mjeseca da se ponovno počnem smijati. Tri mjeseca da prestanem misliti o našem prekidu. Četiri mjeseca da se počnem ponovno družiti s ljudima, da se potrudim da mi rane počnu zarastati. Srednja škola mi je dobro došla. Ne znam kako bih ga više mogla gledati. Napokon, nakon skoro pola godine, pomislila sam kako sam ga potpuno zaboravila, kako sam ga napokon potpuno preboljela. Ima još dana kad ga se sjetim, kad se pitam osjećam li ja još išta prema njemu. I onda shvatim što sam to proživjela, i čudim se sama sebi: gle, pa dovoljno sam jaka da to preživim! Mogu preživjeti bilo što, čovječe. Ima li smisla žaliti se zbog bilo čega, nakon ovog? Što te ne ubije, to te ojača. I stvarno se osjećam jaka. A te stare rane, koje su opet prokrvarile... Sredit ću ja njih. Samo ću staviti čvrste flastere. Nitko mi ništa ne može. I nitko me više neće povrijediti. Ne nakon svega što sam prošla. I sad se pitam, je li to bila ljubav? Nadam se da nije. Jer ako ljubav tako boli, ne želim ju više nikad osjetiti.

srijeda, 01.04.2009.

Još jedan zubek vani

Izvadih i treći umnjak... Aleluja! Ne znam jesam uopće napisala kad sam vadila drugi. Nebitno, ne bi htjela to opet prolazit. Bilo je to 19.12. Božić je, a ja nemrem jest purice i kolače jer imam konce u gupcu. Možete zamislit moje oduševljenje. Ogromna oteklina 5 dana od operacije, fakat sam bila ko bumbar. Nije mi se dobro primila anestezija pa sam bome i osjetila kad su mi prčkali po zubu. Tjedan dana poslije ja još uvijek na tabletama protiv bolova. Tolko o mom vađenju drugog umnjaka. Vjerujte mi da detalje ne želite znat.
Vratimo se mi trećem. Trebalo mi je dosta dugo vremena da se nakon onog iskustva s drugim zubom uopće naručim za vadit treći. Kad bi mi neko spomenuo vađenje umnjaka, dobila bi onak, napadaj panike, histerije i blaži infarkt. Al ono fakat. I tak se ja naručila za 31.3. Došla tam, doslovno se tresla od straha. Kad sam ušla nutra, veli meni tam neka sestra: Kaj si se tak ukočila? A ja, ono, mogu mislit kak sam zgledala. Zjenice su mi brijem bile ko ping pong loptice. Onda sam joj rekla da sam prošli put osjetil dok su vadili zub, e a ona složila tak smrtno ozbiljnu facu i pitala me kak je to točno bilo. I ona onak mrtvački ozbiljna. Nisam znala dal me zajebava il kaj pa sam se počela smijat. Nemrem bilivit. Uglavnom, spičila mi je injekciju u nepce (e to je boljelo) tak da na toj strani nisam ama baš ništa osjećala i imala sam filing ko da se napuhnulo. I tak otišla ja tam u salu (morala sam navuć one šugave zelene doktorske vrećice na moje fensi šmensi mark ecko tenisice!). Prvo me bilo frka da neće bit mog doktora jer sam vidla nekog drugog. Al fala bogu, bio je moj doktor. Tata me prije, dok smo čekali, pitao zašto mi je tak važno da me operira moj doktor. Mislim, onaj koji me operirao i prošla dva puta. Važno je! Meni je! Mora bit MOJ doktor, neću neke druge. Hoću SVOG doktora. Uostalom, zgodan je. Iako nije baš zavodljivo kad ležim tam na onom šugavom stolu, prekrivena zelenim plahtama i krv mi šikti iz usta. Ono, totalno hot. Šalim se, ne bi ja petljala sa zubarima. Ne nakon svega ovoga. Začudilo me ta kak je ovaj put sve bilo brzo. Još brže neg prošli put. Sve kaj sam osjetila je bio jedan KRC! i onda sam skužila da mi je zub ne jeziku pa su mi ga iskopali van i doktor je reko: Evo ga, zub je vani. E koje olakšanje. Zato hoću MOG doktora. Volim čut njegov glas kad izjavljuje da je zub vani. Malo su mi dugo šivali rupu. Šav mi ide iznutra prek cijelog obraza, od te jadne desne gornje rupe pa skroz do donje čeljusti. A kad sam se napokon digla sa stola, e kak sam ja bila znojna! Ono mokra skroz. Kak su mi živci otišli na te glupe zube... Al dobra stvar je kaj mi je onda došo MOJ doktor i pitao me jesam dobro, a ja sam onda onak sva slinava, krvava i znojna uspjela jedva kimnut glavom. E to mora da ga je oborilo s nogu!
Moram pohvalit tatu koji sve bolje i bolje kuži moje mumljanje. Ne moram mu više tipkat na mobitelu kaj mu pokušavam reć, nego on odmah shvati kad ja počnem nekaj mumljat i slinit. Svaka čast.
E čovječe, ostao mi je još samo jedan umnjak za izvadit. Nemrem bilivit. Mislim da će mi ipak falit sve ovo. Znam da nisam normalna, al nemrem si pomoć. Ta prokleta nostalgija. mene da neko otme, zlostavlja i zatvori na mjesec dana, vjerojatno bi mi opet bilo žao otić od tog nekog. Haha, kaj ja mogu kad sam glupa.
Koja ironija, na kraju ću se tu još i zaposlit jer će mi falit ekipa iz operacijske sale.

srijeda, 25.03.2009.

Dečki, knjige, filmovi i sve to... I nešto o tome kakve veze imaju testovi iz fizike i bajke jedni s drugima...

U zadnje vrijeme čitam, gledam, slušam...ljubavno. Ne bi čovjek vjerovao. Knjige (na prvom mjestu Sumrak&Co.), filmove (Cinestar rula!), pjesme (manijakalno downloadam, ko i obično) i anime (e to je novo). Moram priznat da sam se zadnjih nekoliko puta razočarala kad je glavni lik knjige/filma/crtića izabrao dečka koji mi nije niš ekstra, il još gore, ak je glavni lik ostao sam.
Evo npr., već sam spomenula da mi je u Sumraku najfensi dečko Jacob. Više fensi od Edwarda. Okej, istini za volju, Edward je hooot! I zgodan, i komad i sve to. Onak totalno. Al i Jacob je sve to. I da sam imala izbor kao Bella, bome bi ja izabrala Jacoba. Zato što je bio tu kad je Bella bila slomljena, zato što dobro poznaje sve njezine mane i sviđaju mu se, zato što se pretvara u vuka (a vukovi su slatki) i zato što tma toplu kožu . Eto zašto. E da, i zato što ima preprepreprepre osmijeh. A to je taaaako kjut. Ono što on ima, a Edward ne, to je spontanost i ta neka zafrkantska strana. Edward mi jednostavno djeluje nekak ukočeno i dosadno kraj Jakea.
Druga stvar, one mange koje se prodaju... Znate onu Momo Peach Girl? E išla ja to čitat na internetu. I sad, radi se o toj curi, Momo, koja nemre izabrat između dva dečka: Toji, njena ljubav iz djetinjstva, i Kiley, njezin najbolji frend. Duga je to priča, ali mene je osobno šarmirao Kiley. Iz istog razloga ko i Jake u Sumraku. Zato što je sladak, zafrkant, i zato kaj je uvijek tu za Momo. Dobra stvar je ta što je Momo na kraju ipak izabrala Kileya. nakon duuugog dvoumljenja. A Kiley se skoro ubio zbog nje. Ja bi takvog dečkaaaa. Cijelo vrijeme sam navijala za njega.
Onda ima onaj film, Njemu baš i nije stalo. Totalno bezveze. Bez neke konkretne radnje. A ono što mi se najmanje dopalo u filmu je to što najzgodnija ženska i jedan od najzgodnijih tipova ostanu sam. Mislim na Scarlett Johannson i nekog zgodnog glumca. Dve najhot face u filmu. Ko da ih nisu mogli stavit da budu skupa. Baš bezveze. A ja bi tak htjela hepi end...

I eto nakon svega ovog... Naučila sam nešto novo o sebi. Odjednom mi se sviđaju crnokosi dečki. Nikad nisam bila preluda za njima, a gle ovo sad... Jacob, Kiley... Zapravo, Jacob ima tamnosmeđu kosu al meni je to crno, a Kileya uvijek zamišljam sa crnom kosom jer je strip crno bijeli. Al ono... Fakat sam se promijenila. Druga stvar, došlo mi je do mozga da sam još uvijek, unatoč svemu, sanjar. I vjerujem u hepi end. I tako bi rado htjela doživjet jedan... I dalje se volim zafrkavat, zato hoću i takvog dečka. Opuštenog i spontanog. Ne nekog ko će cijeli dan hopsat za mnom i pazit da mi nešto ne bude (ne daj bože da se popiknem!), nego nekog ko će me zafrkavat ak mi nešto bude (pogotovo ak se popiknem), nekog ko će se smijat zajedno sa mnom. Ima još jedna stvar... Na ispravku testa iz fizike mi je profa napisala rečenicu: "Ti si još u bajci!". Ima pravo... Ja sam još u bajci. U malom idealnom svijetu u mojoj glavi. Imam puno haljina. Imam prekrasni vrt. Spavam u sobi na krevetu s baldahinom i čekam svog princa. Ja sam još u bajci...

subota, 21.03.2009.

Večer u kojoj je kap prelila čašu

Vratila sam se sa Domagojevog rođendana. Zapravo je bilo baš okej, bili smo u kinu, na cugi, na klopi, i tak... I onda kad smo Ira, Lana i ja došle na stanicu, kad mi je Lana rekla nešto što namjerava napravit sljedeći petak, nekak sam sve to zbrojila u glavi. Sve to, što mi se skupljalo već neko duže vrijeme, ali nisam toga bila svjesna. I svi ti faking problemi...
Osjetila sam kako mi glava postaje teška od svega toga, kako mi neka grozna težina pada na ramena... I poželjela sam se samo srušit na mjestu... Ono: drop dead! Doslovno. Da cure nisu bile sa mnom, možda bi se i zrokala. Pala na hladni sivi beton i nikad se više ne podigla. Zvuči privlačno. Zvuči ljepše od ovog sranja u kojem sam sad. Al nisam to napravila... Slabići i kukavice ko što sam ja mogu samo stajat i plakat. I to sam ja faking i napravila. Samo faking stajala i faking plakala. I to čak ne plakala onako pošteno. Ne one krokodilske suze, nego ono ko kad piješ kolu pa ti oči suze... Ko zna kaj su cure mislile, dal su uopće skužile. Ne znam čak ni plakat pošteno, nego cmizdrim ko zadnji kreten. I onda, umjesto da se suočim sama sa sobom, još se sažaljevam! Pa di je meni ono što ljudi zovu mozak?
Prvo, živciraju me odnosi s ljudima. Stvarno, al stvarno se trudim bit sa svima dobra. Da sa svima pričam, da mi ništa ne zamjeraju. Ja njih ne ogovaram iza leđa i ne širim laži o njima, pa se nadam da će oni jednako tako postupat što se tiče mene. Al ne mogu to više podnjet, jer što vrijeme više prolazi, to mi je teže održavat neka prijateljstva. Zašto su svi tako sebični? Samo ja, ja, ja! Čisto iskorištavanje. Nema tu prijateljstva. Nema tu dobrih odnosa. To je sve izmišljeno. Ja si složim u glavi da je sve lijepo i krasno, da smo prijatelji i da smo si super, i zato mi se sve čini normalno... Sve dok moj "prijatelj" ne napravi nešto što me okrutno povuče natrag u stvarnost. I onda shvatim da sam prijateljstvo izmislila. Mrzim se pretvarati da je sve super i sve dobro, kad nije tako. Lažem sama sebi. I u ovom trenu nije dobro i ja to znam, ali još uvijek se pretvaram da je dobro. Takva sam... Samo da su svi sretni i zadovoljni.
Onda ne kužim... Zašto su neki ljudi ljuti na mene? Pa kaj sam napravila? Okome se na mene, a ja ih blijedo gledam. Možda da mi prvo objasne u čemu je stvar... Bilo bi baš lijepo od njih.
Isto tako, moj ljubavni život. Fak. Fak fak fak fak fak. Still haven't found what I'm looking for. Stvar je u tome da NE ŽELIM LJUBAVNI ŽIVOT I NE ŽELIM S NIKIM BIT, al mi ostali to nameću. I povrh toga, još nisam sigurna, al čini mi se da mi se sviđa nekoliko dečkiju, što je zadnje što hoću jer ću si totalno upropastit život. Samo mi to još treba-dečko! Mogu se ja zafrkavat okolo i sve to, al neću niš ozbiljno. Mislim, ti dečki su mi simpa i sve... Al neću se zaljubit. Ne smijem. Koje sranje čovječe...
E da, još jedno. Jebem ti Sumrak i sve te knjige! Sve te prokleto dobre knjige, koje su me uvjerile da savršeni dečko postoji. Da će doći, jednog dana. Da nije ljudsko biće. Onak, baš vam hvala. Ko da mi nije dovoljno teško i bez toga. Sad se okrećem na ulici, tražim vampire i vukodlake... Ljudski dečki mi više nisu dovoljni. Baš najs. E da, Edward je zgooodan, al navijam za Jacoba. On je totalno moj tip-otvoren, iskren, spontan i zafrkant. Divlji u duši a opet tako dobar. Mislim da sam se upravo zaljubila u izmišljenog tipa.
I, kao zaključak svega ovoga... Ovaj blog je moje malo blago. I baš me briga ko ga čita, to je mjesto gdje se mogu ispuhati i povjeriti se. Možda je ovo jedina stvar koja me još održava normalnom. Koja me drži u realnosti.

subota, 28.02.2009.

Nešto malo o tome kako je ovaj svijet loš

Nekak se u zadnje vrijeme dosta živciram zbog svega, pogotovo zbog ove neke krize i sranja u svijetu. Na primjer, užasno mi teško pada to što je sve više stranica crna kronike u novinama. Ili, recimo, mrzim to što se sad Crkva nešto preserava... Kakva im je to vjera? Onda, sljedeće, naš hrvatski Sabor. Država u banani. Netolerancija. Šugavi NATO, EU i problemi sa Slovenijom. Znam da se ne bi trebala zamarat time, al čovjek fakat izludi kad svaki dan čita o tome. Pa kak da ostanem hladnokrvna?

Prvo ću malo o vjeri. Čitala sam da Benedikt 16. ima neke svoje izjave, koje pravi pobožni Papa ne bi pomislio ni u snu, a kamoli rekao u javnosti. Ne znam točno koja je bila zadnja, ali ima ih više i to već duže vrijeme Papa govori totalne idiotarije. Joooj, što je ono nedavno reko?? Nekaj protiv Židova... Il tak neš... Ne znam točno. Uglavnom, kad sam čula to na vijestima, zinula sam i nisam mogla vjerovat. Svi stalno govore o vjerskoj toleranciji, a čak ju ni Papa ne ferma ni pol posto. Ljudi imaju predrasude. Prema vjeri pogotovo. Ono tipa: a ovaj je Muslić, makni se od njega. Ili: vidi Židova! A ima i: ti Budisti su stvarno čudaci. Pa dobro, kakve to ima veze koje si vjere?! Svako ima pravo vjerovat u što hoće i nitko ga zbog toga ne bi smio osuđivat. To je vjerska tolerancija. Međusobno prihvaćanje i poštivanje. A što mi danas najčešće imamo? Izrugivanje, sprdanje, vrijeđanje i pljuvanje na druge vjere. Krasno. I onda još Papa veli nekaj protiv druge vjere. Onda se pojavi na interentu slika gdje se izruguje nekoj vjeri. Onda u novinama čitam kako su se dvoje različitih vjera potukli zbog toga. Baš lijepo ljudi moji, baš lijepo. Tako nećemo nigdje dospjet.

Onda dalje... Slovenija. Dragi naši susjedi. Kad napišem ovo dragi, to stvarno mislim. Nisu oni loši ljudi. Nismo ni mi. Zapravo se ne bi trebali svađat. I za sva ta prepucavanja nije kriv ni narod Hrvatske ni narod Slovenije, nego, tko bi drugi ako ne političari? Granice, pa savezi, pa more, pa blokade... Mislim da je svima već dosta toga. A političari samo obećavaju da će to riješiti, onda se nađu, skupa ručaju i niš ne naprave. I tako u nedogled. Dok Slovenci i Hrvati moraju uz krizu trpjet i sva ova međusobna politička prepucavanja, ostale države udružuju snage i zajedno pokušavaju naći izlaz iz ove nezahvalne situacije. Koliko dugo će biti ovako? Koliko još? Vjerujem da bi Slovenci rado išli kod nas na more ovog ljeta, a i ja sam sigurna da bi mi bilo drago koji put otići kod njih u dobar šoping ili na planine. A da mi pustimo sve te kretene koji nam vode državu i živimo u miru?

I zadnje... Uzet ću za primjer rukometno prvenstvo u Hrvatskoj, točnije utakmicu Srbija-Poljska. Okej, bio je Domovinski rat i grozne stvari su se događale. To potpuno shvaćam. Puno ljudi je ubijeno, mučeno i nestalo. Bilo je teško, ali smo se oduprijeli. I evo vidi, sada smo ovdje, 13 godina poslije, u 21. stoljeću, moderni, razvijeniji i bolji ljudi. Diplomati. Onda dođe utakmica, i sve što smo gradili i popravljali svih ovih godina padne u vodu. Mislim na tu utakmicu. Kad je krenula srpska himna, eto ti naših uglađenih, ponosnih Hrvata, zvižde dok Srbi odaju počast svojoj domovini. Kao najgori huligani, deru se, viču, i ništa se osim njih ne čuje. Primitivno, jako primitivno. Zgadili su mi se. Prvi put u životu, prvi put sam se posramila toga što sam Hrvatica. Svjetsko prvenstvo je događaj koji prenose televizije diljem zemlje, a ovi sramote cijelu državu. Nije ni čudo što svi misle da smo neki jadni Balkanci, kad tako i izgleda. Reputacija Hrvatske u svijetu tako poprilično pada ovakvim događajima. Ej, pa to je sport! Nema veze s politikom, ratom i bilo čime takvime. Sport-budimo tolerantni. Svi smo jednaki, pustimo i njihovu ekipu da pokaže što zna i može. Opustimo se, uživamo u utakmici i navijamo. Neka igraju, onda tek možemo uspoređivat. Vjerujem da uzrečica: "Kakav si ti prema drugima, takvi će i oni biti prema tebi" vrijedi svugdje. I ajmo se onda pokazat kao dobra i tolerantna država, pa ćemo svima porasti u očima. Ali ima samo jedna stvar... Dvoličnost. Oni ljudi koji su zviždali na utakmici-pitam se koliko njih sluša srpske cajke?

nedjelja, 15.02.2009.

Death is peaceful, easy... Life is harder

UPOZORENJE: Full emo post

U zadnje vrijeme sam puna nekih samoubilačkih i mračnih misli, i htjela bi se toga rješit što prije, jer nije baš da uživam u tome... Život mi je koma. Propadam... Osjećam to. Gubim se u moru problema i poteškoća i sve je tako zbunjeno i zapetljano... Stalno si govorim: Paula, bit će bolje, daj si vremena... Al s vremenom postaje još zapetljanije. Kao da se par dana ne češljam i nadam se da će se čvor raspetljati sam od sebe, a on je sve veći i veći. Na karju ću ga morati odrezati. Tako se osjećam.
Budući da mi moji ne daju da izgledam ko emo, onda mogu samo razmišljati ko emo. Al nekak mi to nije dovoljno... Htjela bi se ošišat, pofarbat u crno, šiške prek face, roze pramenove, crnu šminku... Taj stil mi se sviđa i mislim da bi me nekak upotpunio... Al kad su svi protiv toga, a ne mogu ja sama protiv svih. Odlučila sam te svoje misli malo zapisivati, možda ih se tako oslobodim i možda ću se jednog dana svemu ovome smijati. Al nemojte ovo što zapisujem shvatit preozbiljno... To su samo moja razmišljanja. Da se to napravi treba puno hrabrosti. A opće je poznata činjenica da sam ja veeelika kukavica.

Bez obzira na ovo, smatram se relativno normalnom osobom, malo depresivnom. Nemojte se zabrinut za mene. Neću završit u ludnici kao jadni Holden Caulfield (iz knjige Lovac u žitu). On je završio u ludari samo zato što je bio drugačiji i razmišljao na svoj način. Usput, on je moj životni uzor. Holden je car. Forever and ever...
Vjerujem da nakon smrti postoji neka nirvana... Zapravo se nadam da postoji. Zašto da propatim cijeli život ako nakon njega nema ništa lijepo?
Još jednom: nisam luda! Okej? I neću se ubit. Još ne.

ponedjeljak, 09.02.2009.

Veliki popis stvari koje volim (raditi)

Odlučila sam napraviti popis svih stvari koje volim. Pa kad ću čitati ovaj svoj post nakon nekog vremena, shvatit ću da mogu uživati i u malim svakodnevnim stvarima koje me vesele.

VOLIM PJEVATI-obožavam navinuti radio na najjače i imati svoj mali privatni karaoke party. To me opušta i veseli, iako obično promuknem nakon pola sata, ali volim vježbati glasnice.
VOLIM ČOKOLADU-potpuno sam ovisna. Al ozbiljno.
VOLIM LJETNI PLJUSAK-kada je vani na moru temperatura 30, i onda se spusti kišurina... Uvijek izletim iz kuće i stojim na terasi bez kišobrana. Takve stvari me stvarno vesele.
VOLIM CRTATI-obožavam. I to najviše olovkom. To me smiruje, a i vježbam ruku i maštu.
VOLIM ČITATI-najljepše mi je na moru, negdje oko 6 sati popodne, sunce više ne peče toliko, i onda knjigu pod ruku i na terasu. Totalna uživancija.
VOLIM BILJKE-sve zeleno, žuto, crveno, ljubičasto... Kakvo god bilo, cvijeće i biljke stvarno volim. I jedna sam od onih ljudi koji misle da i biljke osjećaju...
VOLIM PLES-bilo da gledam ples ili da sama plešem, ti pokreti tijela me fasciniraju.
VOLIM NAUŠNICE-neki skupljaju torbe, neki cipele, a ja skupljam naušnice.
VOLIM PARKIĆE-vrtuljak, klackalica, ljuljačka ili tobogan u nekom parku... To je za mene idealno mjesto za provesti neko posljepodne.
VOLIM DUGU-vidla sam ju mali milijun puta u životu, a svaki put me zadivi.
VOLIM KOPČE ZA KOSU-kad je vruće, ponekad si znam podignuti kosu i pustiti jedan dio da visi... Sviđa mi se kak se to njiše. Nemojte ovo krivo shvatit.
VOLIM LEPTIRE-živi dokaz da je ljepota prolazna i kratkotrajna. Fasciniraju me.
VOLIM SKAKUTATI-kad imam viška energije, ponekad đipam na mjestu, a ponekad i hopšem u Crvenkapica-stilu, ak mi se neda sporo hodati.
VOLIM IGRATI LEDENE BABE I SKRIVAČA-to otkriva moju dječju stranu. Uživam u takvim stvarima, vraćaju me u prošlost.
VOLIM SE PENJATI PO DRVEĆU-još jedna moja dječja strana. Iako se moja generacija baš ne pentra po drveću, al ja to stvarno obožavam. To je ona divlja strana u meni.
VOLIM JAPAN-sve što ima veze s Japanom: kimono, Japanci koji puno rade, hramovi, oni njihovi predivni stanovi, vrtovi, japanska trešnja (na japanskom Sakura), moderna tehnologija... Luda sam za svim tim. A jednog dana ću sigurno otić tamo i posjetit Tokyo, Kyoto i Naru.
VOLIM MITOVE I LEGENDE-pogotovo grčke. Takve stvari su mi stvarno zanimljive.
VOLIM KAMENČIĆE-one s plaže, ili neke vrijednije i blistave... Svejedno, sve ih volim.
VOLIM KINO-a ko ne voli... Najljepše mi je s ekipom, što više to bolje. I uvijek ću rađe otić u kino nego u disko.
VOLIM KULTURNE I TRADICIONALNE STVARI-npr. fasciniraju me stvarčice tipa hrvatske vučedolske golubice, ruske babuške, indijanskog hvatača snova ili japanskog manikineka (manekineko je figurica mace koja donosi sreću u ljubavi/novcu, ovisno o tome koja joj je šapica podignuta)... Obožavam takve predmete, i volim ih skupljati.
VOLIM VILE I ANĐELE-i sva bića koja izgledaju kao ljudi s krilima. Uvijek si zamišljam kak svako negdje na nebu ima predivnog krilatog anđela koji ga čuva. I možda čak i postoje one male slatke vile u cvijeću... Iako znam da je sve to došlo iz ljudske mašte, to mi je baš slatko.
VOLIM SELO-blato, slama, smrad, štale, motika i sve to mi uopće nije gadno. Volim boravit na selu, to me nekak opušta. I one lijepe kravice i kozice... I preslatki pajceki... Medeno.
VOLIM NOVE TEHNOLOŠKE STVARČICE I GADGETE-sve što svira, slika, zvoni i sjaji se. Fascinantno... Naaajs.
VOLIM BEBE-malo, slatko, bucmasto, slatko, nježno, slatko. U svakom slučaju, slatko. Obožavam bebe.
VOLIM ŽIVOTINJE-sve ću napravit za njih. Jednostavno mislim da ljudi s njima ne postupaju dovoljno dobro, jer ih smatram bićima jednakim nama. Preslatka i predraga stvorenja.
VOLIM SNIJEG-volim se bacit u netaknuti bijeli šljokasti snijeg i raditi anđela u njemu. Volim pisati u snijegu, volim se sanjkati, volim hvatat pahuljice ustima, volim zdrmat nekog s grudom i to da mu padne za vrat. Volim i dobit grudu u facu. Jednostavno volim sve to mokro, hladno i lijepo.
VOLIM IGRAČKE-priznajem, još koji put se desi da izvučem kutiju s barbikama iz podruma, prokrijumčarim to u sobu, zatvorim vrata i slažem kuću, oblačim barbike i igram se s njima. To je ono veliko dijete u meni. I baš me briga, nije me sram. Svi imamo tu neku djetinjastu stranu samo što to nećemo priznat. Al ne volim samo barbike, imam plišanih životinja kolko oćeš. Krevet je zatrpan njima. Manijački ih skupljam.
VOLIM OBIČNU ROBU-majica kratkih rukava, traperice i tenisice... Koji božji dekolte, kakve štikle i koje minice?! Volim se obuć ko klošar i tak ić po svijetu. U normalnoj robi mogu radit kaj hoću i imam više slobode.
VOLIM EMO-emači su zakon! Ne izgledam ko emo, al razmišljam ko oni i to me povezuje s nekak drugačijim svijetom... Ne znam kak da to velim... Al u svakom slučaju, emo je zakon!
VOLIM SE SMIJATI-kao što su se mnogi već uvjerili. Najljepše mi je kad me od smijanja boli trbuh. Mislim, nije lijepo to kaj me boli, al volim taj osjećaj. To je ona ugodna bol... Ne, nisam ja mazohist.
VOLIM CRTIĆE-svako jutro redovito gledam Spužvu Boba, a volim i pogledat koji crtić u kinu. Najbolji su mi Shrek, Madagaskar i Spirit. E da, volim i Pink Pantera, Tom i Jerryja i nekad sam znala pogledat A je to. Lolek i Bolek-legende. A u zadnje vrijeme gledam i japanske anime, i to ne samo Pokemone i Mjesečevu ratnicu nego i druge koje nađem na internetu.
VOLIM GLEDAT OBLAKE I ZVIJEZDE-najljepše mi je na moru, navečer se izvalim u ležaljku na terasi i gledam tamno plavo nebo puno bijelih točkica... I dok gledam te zvijezde, zapravo gledam u prošlost. To me fascinira. I među svim tim krasnim zvjezdicama, onaj veliki divni blistavi Mjesec. Volim takve stvari. Isto je i s oblacima. Kad je vani sunčano, najbolje je leć se negdje u travu i gledat oblake... I onda smišljam na što me podsjećaju oblikom. Ne bi vjerovali, ali jedan mi je zgledal ko neka pečena purica.
VOLIM TRAŽIT DJETELINU S 4 LISTA I BUBAMARE-nisam jako praznovjerna, al mislim da postoje neke stvari koje će mi donjet sreću. A i slatko mi je vjerovat u to.
VOLIM SVOG IMAGINARNOG FRENDA-volim pričat i družit se s njim. Nije on samo plod moje mašte, ipak mi je bliska osoba. I ne smatram se ludom zato što imam zamišljenog prijatelja, on je baš dobar dečko koji će me uvijek poslušat. Inače, zove se Ironja, atletski je građen, ima čupavu, malo dužu crveno-narančastu kosu i zelene oči. Fakat jedan dobar lik. Ima 17 godina i non stop visi negdje po diskačima. U tome se baš i ne slažemo, al dobro, njegov život, nek radi kaj hoće.
IMA JOŠ PUNO STVARI KOJE VOLIM, al ove su mi nekak one najdraže. I možda sad kad sam napravila ovu listu, možda se naučim veseliti malim stvarima koje volim. Nadam se da će mi ovo pomoć.

ponedjeljak, 02.02.2009.

Nešto malo o ljubavi-kako to izgleda, a ne bi smjelo izgledati

Neki dan sam prelistavala stare bilježnice iz hrvatskog i u jednoj od 8. razreda našla sam sastavak o ljubavi. Prepisala sam ga ovdje:

Napisala sam ovo negdje u 3. mjesecu 2008. I sad razmišljam o tome što sam napisala. Ne, definitivno nisam osjetila pravu ljubav. Ne znam što to znači voljeti. Kakav je to osjećaj? Jer, postoji veeeelika razlika između zaljubljenosti i ljubavi. I ima jedna stvar koja me užasno smeta: to što dečki kažu VOLIM TE svojoj curi bilo kada i bilo gdje, a to ne osjećaju. Njima je to ko da ju pitaju jel možda žedna. DEČKI, PRESTANITE TO RADIT! Ako ju stvarno volite, tek onda joj to recite. Imala sam iskustva s dečkima koji su mi rekli volim te nakon 2 dana hodanja. I kaj da ja sad kažem: ja tebe ne volim?! I onda razgovor teče otprilike ovak:
ON: Volim te.
JA: I ja tebe.
I nakon mjesec dana se desi:
ON: Možda bolje da prekinemo.
ILI
JA: Bilo bi najbolje da nismo u vezi.
Ali glavno da se mi VOLIMO. Toliko o velikoj ljubavi. Ma kvragu i sve, pa mi smo još premladi za ljubav! Ti dečki nisu voljeli mene, niti sam ja voljela njih. Jedan je volio bit pored mene, drugi se volio ljubit sa mnom, a treći pak pričat sa mnom. Oni su voljeli to. Nijedan nije volio MENE. Zvuči poznato? Vjerujem da da.

četvrtak, 15.01.2009.

Gotovo je...

Još jedna moja veza je neslavno završila... Zahvaljujući meni naravno. Nikad zadovoljna.
A sve se činilo tak lijepo i tak super... I onda me je nekaj puknulo u glavu i prekinula sam...eto.
Sve je bilo točno ko i zadnji put kad sam ostavila jednog dečka... Tjednima me nekaj kopkalo, onda par dana depre... Ko da me neki teret pritišće, ko da me nešto sputava. I na kraju konačna odluka. Srce tuče, teško mi je reć... Al jebiga, moram, nemrem odugovlačit. I kažem što mi je na duši, sve dobro, sve okej... I to je prošlo. Onda onaj nagli osjećaj olakšanja. I pol sata kasnije grižnja savjesti. Kaj sam to napravila, zašto sam to napravila? Kak sam glupa, povrijedila sam njega, izgubila sam blisku osobu... I odem spavat. A drugi dan kad se probudim, ko da novi život počne. Onaj osjećaj slobode, bez obaveza, bez problema... Iako se ponekad zamislim nad tim što sam napravila... Al mislim da je to bolje za obadvije strane. Jer veza bez osjećaja nema smisla.
I uvijek se nadam kako ćemo ostat dobri prijatelji... Onakvi kakvi smo bili prije nego što smo prohodali... Nadam se i nadam... A znate kak kažu: nada umire posljednja.